Uvijek me fascinirala dubina rečenice iz Matejeva evanđelja – „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Mk 10,7). Možda većini i nije previše zanimljiva, jer se redovito citira, ali iza nje se kriju neke duboke istine koje su važne onima koji se odlučuju na brak i zajednički suživot.

Posebno bih se referirala za početak na dio „stoga će čovjek ostaviti oca i majku“. Uglavnom to ostaje na ideji fizičkoga odvajanja od roditelja i roditeljskoga doma. No, postoji jedna snažnija veza od te fizičke, o kojoj se i ne govori toliko, a to je emocionalna veza. Odmah ću naglasiti da pri tome ne mislim da se od roditelja treba emocionalno distancirati i biti hladan i nezaniteresiran. Ne, već treba imati zdrav, iskren i topao odnos. Problemi mogu nastati kada muž ili žena emocionalno ostaju previše privrženi i ovisni o roditeljima, tako da na taj način uništavaju svoj brak i vrijeđaju osobu kojoj su se obećali na doživotnu vjernost.

Iza svega stoji neka pozadina – obiteljska većinom, koja utječe na osobu i određuje njeno razmišljanje, a onda i ponašanje. Biti nečiji sin, ili nečija kći ne znači biti roditelju, ili oboma izvor za crpljenje emocionalne sigurnosti i ispunjavanje praznina uzrokovanih nekim ranama. To je danas uistinu problem, jer mnogi zbog toga pate. Jedino Bog može ispuniti praznine i rane u ljudskoj nutrini. A na nama je da mu to dopustimo da i to osvjestimo onome koji toga još nije svjestan i živi u nekakvim zabludama.

Međusobno darivanje osoba u braku zahtjeva cjelokupnost svake osobe – kako na fizičkoj tako i na duhovnoj razini. Ljubav ne pozna polovičnost, jer u tom slučaju nije autentična. Ne možemo se dati nekome s „figom u džepu“. Ne možemo kriviti okolnosti za raspad odnosa, ako znamo da i mi nosimo najveći dio odgovornosti na sebi. Odlučila sam se malo dublje progovoriti o temi koja je danas vrlo česta, ali se o njoj ne govori previše. Nije mi cilj osuđivati, već probuditi među nama one koji se prepoznaju u opisu.

Da, mislim na tebe, koji si odustao od ljubavi jer misliš da moraš glumiti emocionalnog ili fizičkog „skrbnika“ ocu/majci/nekoj bliskoj osobi. Voljeti, pomagati, podupirati nekoga je ono što Bog traži od nas, pogotovo za nama najbliže kao što su članovi naše obitelji. Ali Bog isto tako želi da budeš TI – da se razvijaš, izgrađuješ i postaješ osoba kakvu je zamislio kad te je stvarao. Ako si pogriješio/la, još nije kasno. Svaki je dan prilika za novi početak. Jer…“ljubav nikada ne prestaje“ (1 Kor 13, 8).

„Volim te, ali..“ znači ne volim te i imam razlog za to. Volim te i želim se boriti za tebe, za nas – to je nešto drugo. To je ljubav koja pobjeđuje sve.


2 comments:

  1. Goran

    February 5, 2018 at 5:23 am

    Bravo!vrh…

    Reply
  2. Ibrahim Braho Ikic

    March 29, 2018 at 11:21 am

    Baš dobro,,,

    Reply

Leave a Reply


Prijavite se na svoj profil Napravite novi profil
.

 
×
Napravi profil Već imate profil?

 
×
FORGOT YOUR DETAILS?
×

Go up