Velika rijeka Kongo, koja se neko vrijeme zvala Zair, vijuga kroz smao središte Afrike sve do Atlantika.
Bezbrojne pritoke donose vodu u veliku rijeku Kongo, koja vijuga prema Atlantiku od travnjaka na granici između Konga i Zambnije. Područje prašume koje obuhvaća poriječje Konga otprilike odgovara veličini Indije.
Na svom putovanju dugom 4700 km rijeka krivuda kroz močvare obrasle stablima mangrova i kroz gustu džunglu, bučno se probija kroz brzace, klance i katarakte, te prikuplja snagu za izlijevanje oko 41 700 tona vode u more svake sekunde.
Veću količinu vode izbacuje samo Amazona. Kad je portugalski istraživač Diogo Cao otkrio ušće Konga 1482. godine, nije mogao preploviti zagušujuće brzace koji se nalazi uzvodno, nedaleko od ušća. Zbog toga moćna rijeka ostala nepoznata gotovo još 400 godina.
Europljani su u 19. stoljeću ovo podrčuje smatrali najcrnjom Afrikom.
Romanopisac Joseph Condrad napisao je 1899. godine u svom romanu Srce tame da je ovo zemlja mučne strave. Rijeka Kongo svoje prethodno ime, Zair, dobila po riječi koja na jeziku domorodaca znači rijeka.
Glavna pritoka Konga je rijeka Lualaba. Samo je jedan njezin dio plovan. Ta rijeka najprije teče prema sjeveru, kroz strme stjenovite klance, a onda vijuga kroz močvare obrasle trskom i dolazi do jezera Kisale, obitavališta bijelih šaplji, bukoča i vodomara, na koje ribare ovdašnji stanovnici.
Kod Kongola sve brža rijeka širi se šesterostruko do 500 m, a cestovni i željeznički most koji prelazi preko rijeke jedini je u sljedećih 2800 km.
Iza njega nalazi se strmi klanac sa slapovima i vrovima- to su Portes d’Enfer ( vrata pakla ). Krenete li dalje, naići ćete na pojedine plovne dionice koje pred Nyangweom prekidaju brzaci.
Tu rijeka ulazi u zastrašujuću džunglu koja je 1871. g obeshrabila Davida Livingstonea. On nije išao dalje na sjever. Stanley je svoje putovanje niz rijeku Kongo u listopadu 1876. počeo upravo iz Nyangwea, nakon što su mu trebale dvije godine da stigne ovamo s istočne obale Afrike.